Galerija Rigo // 16/6/2017 u 21 sat // Oleg Morović, Oleg Šuran, Andi Pekica
Izložba radova ostaje otvorena do 3/7/2017
Istarski patafizičari
Oni su jedan Andi i dva Olega. Andi je slikar Pekica, a Olegi su grafički dizajneri (po naški oblikovaoci), Morović i Šuran. Kad udruže rad, različito se nazivaju, ovisno o tome što već rade zajedno ili kako i što im već padne na pamet. Tako se njihove frakcije nazivaju Fazan, Na konju smo, Cnjotfihter, Dark Boys, a posjeduju i uspješnu diskografsku kuću Losh Sound, kupljenu spretnom transakcijom u doba glasovite privatizacije od tvornice stakla i sardina u Fažani za jednu konvertibilnu kunu.
Svi su završili pulsku umjetničku školu (ŠPUD), Andi nešto prije pa je na istoj školi bio profesor Olegima. Budući da im Andijeva predavanja očito nisu prouzročila adolescentske traume (štoviše, na nekoliko predavanja su i sjedili), odlučili su 2011. godine zajedno s njim osnovati OOUR i djelovati homogeno i predano u cilju općeg napretka društva, prije svega demokratizacijom i dostupnošću umjetnosti bez obzira na klase, vjeroispovijest, rudna bogatstva i stomatološke otiske; dakle držeći se načela: umjetnost svima, pa čak i radnicima. U biti spojio ih je Polet, ali ne onaj legendarni zagrebački, već njihov vlastiti, koji neupitno kroči prema zvjezdanom statusu. Ljubav prema poeziji spojila je tu trojicu likovnjaka pa su pokrenuli izdavanje neprofitabilnog časopisa za poeziju, vizualne umjetnosti, glazbu, lingvistiku i erotsku masažu. Taj fanzin povremeno izlazi još od 2007. godine, a budući da je besplatan, zbog fiskalnih uredbi hrvatske države (ne plaća se porez), onemogućena je njegova distribucija na kioscima, kao i u knjižarama, voćarnicama i mesnicama. Tiska se u manjim količinama i na raznim formatima, ovisno o tome koliko škart papira ostane u tiskari. Ako nije ostalo ništa, ili je vlasnik tiskare ustao na lijevu nogu, časopis se objavljuje samo na webu Na konju smo. Do sada je objavljeno impresivnih pedesetak brojeva.
Evidentno je da svaki od njih suvereno vlada svojim osnovnim zanatom, a Andi i Oleg Šuran cijenjeni su kao likovni pedagozi i izvan područja Istre. Svjesni svojega impresivnog temeljnog znanja, odlučili su se okušati i u nekim drugim umjetničkim medijima. Poezija koju pišu (ako smo dovoljno bezobrazni da tako nazovemo njihove uratke) dakako nije štivo u kojem bi uživale naše bakice, a nije ni simbolističko, ezoterično, okultističko, a kamoli konkretno pjesništvo. Ona je u biti patafizička, kao što je to njihovo cjelokupno djelovanje i ponašanje kad nisu u školi, na radnom mjestu ili se ne bave matičnim zanimanjem i obitelji. Patafiziku kao pojam izmislio je francuski simbolistički pisac Alfred Jarry (1873.-1907.) glasovit po dramskom tekstu Kralj Ubu (Père Ubu) i ispijanju apsinta u zavidnim količinama. Jarry definira patafiziku kao znanost koja je iza ili iznad metafizike, a proučava zakonitosti apsurda i teži alogično-imaginarnim rješenjima. Da je poživio (što mu nije dopustilo ispijanje etera kojim je zamijenio apsint), Jarry bi se sigurno slizao s probisvijetima koji su osnovali dadaistički pokret, a oni su njegov rad poznavali i osobito mu bili nakloni. Dadaisti su, osim apsinta, voljeli apsurd koji im je često služio za negaciju svih do tada ustaljenih vrijednosti. Naročito ih je veselilo izlagati banalne predmete i prozivati ih umjetničkim djelima.
Gledajući umjetničko pregalaštvo dvojice Olega i jednog Andija, bilo da se radi o individualnim, bilo o zajedničkim radovima, nemoguće je ne asocirati dadaističku praksu i težnju apsurdu kao polazište i nadgradnju njihova stvaralaštva. Tako je Pekica, tražeći inspiraciju u djelu dadaista, guglao na kompu švicarsku umjetnost te naletio na portret Paula Kleea koji ga je neodoljivo podsjetio na njega samog u starijim danima. Odmah je tu fotku želio aplicirati na tkalački stan koji nema, a kako nema ni obrtnicu (poznat je kao legalist), izveo je tepih u dubokom reljefu i položio ga na pod, ogradio i posipao opušcima. Kako Andi ipak slika uljem na platnu, a ne vunom i koncem, u blizini se našao štafelaj koji mu je poslužio da odloži kaput (jer se jako umorio), a i da ne gleda videoprojekciju mora sa šumom valova koja ga neizmjerno živcira. Onda je sve to izložio. Porno mix plaža naziv je instalacije Olega Morovića, koja uglavnom nema nikakve veze s pornografijom, a kamoli plažom. Tu je bitna srednja riječ – mix, jer kad sam ga pitao što će izložiti, obećao mi je poslati mail s radovima i deskripcijom. Evo što sam dobio: Ideja je izložiti hrpu skica, fotki, crteža i sve redom na što naletim u ateljeu što nije nikad iskorišteno. Tu je i slika kako će to otprilike izgledati u prostoru. Hrpa malih okvira – da li istobojnih, da li različitih još da vidim…. ali ta spika uglavnom. Iz priložene slike (fotke) jedino sam shvatio da Morović sponzorira uokvirivače umjetničkih djela, jer je svaki papirić s nekim trivijalnim crtežom i glupim tekstom uokviren reprezentativnim okvirom čija je kvadratura identična, ako ne i veća od predmeta koji uokviruje. Drugi Oleg, Šuran, izlaže tri do četriri (ovisno o prostornoj dispoziciji izlagačkog prostora) staklene kocke punjene zemljom, povrćem, voćem, ljuskama jaja i s nekoliko sjemenki. Očekuje se da sjeme nikne i u takvom okolišu razvije zavidan plod, ali autor tvrdi da to nije cilj. O tome govore i u te terarije aplicirane pjesme, a autoru je najvažnije da staklene kocke imaju aluminijske kutnice i drvenu podlogu.
Takvim radovima su pulsko-fažanski patafizičari pokrenuli svoj pohod na Novigrad, nimalo ne odstupajući od svojih visoko postavljenih moralnih, estetskih i etičkih načela. Oni jednostavno čvrsto slijede liniju koju je postavio Jarry, utemeljili dadaisti, minuciozno razradio Daniil Harms, a modernizirali monthypythonovci. Dva Olega i jedan Andi svojim radom teže rušenju ustaljenih i uspostavljenih načela, izbjegavajući zakonitosti logike i uvriježenih društvenih pravila. Njihovu inventivnu kreaciju rese nepresušna duhovitost i zdrav sarkazam, a estetika im se temelji na uvjerenju da se istinsko značenje stvari i riječi pronalazi kad se one postave izvan svoje praktične funkcije.
– Mladen Lučić
P.S. Ovaj tekst bio bi potpuno drugačiji da sam dobio barem neku relevantnu informaciju i od koga od te trojice.
– – –
16/6/2017 // Galerija Rigo
Oleg Šuran, Oleg Morović, Andi Pekica
Fotografija: V. Bugarin