Poznate su mnoge likovne ‘rekreacije’ čuvene Da Vincijeve “Posljednje večere”, od Tinttoreta i Rubensa do Andy Warhola, Gérard Rancinana, Adi Nesa ili pak Simsona. Jedna od tih je i ova koju izlažemo u Muzeju-Museo Lapidarium, beogradskih autora Ljiljane Petrović i Aleksandra Kostića.
Riječ je o stolu većeg formata kojeg prekriva čudesan stolnjak obogaćen ručno rađenim i vezanim aplikacijama. Na stotine cvjetova, insekata i voćnih košarica začudnom kompozicijom čine privid četvrte dimenzije. Na stolnjaku su u pravilnom ritmu poredani 12 laserski izvedenih lentikulara. Slike sa okruglih’tanjur’ vidljive su samo ako im se sasvim približimo – i tada nastaje iluzija.
Autori o “TAJNOJ VEČERI”
Djelo funkcionira kao cjelina na više značenjskih razina kroz e>subjektivne reminiscencije i prepoznavanja. Umjetnički objekt je zamišljen kao inkubator senzacija koje se iščitavaju unutar 12 postavljenih punktova, 12 mjesta koja korespondiraju sa 12 tanjura na stolu biblijske tajne večere. Svaki promatrač gradi priču koja može, ali i ne mora biti suglasna sa pričama samih autora. Mogu se pretpostaviti određene kulturološke, ideološke, religijske reference sadržane u najširem rasponu medija, od mitologije i biologije do gastronomije. Opći utisak je blizak kinematografskom iskustvu kao obliku analogne virtualne stvarnosti, gdje svaki od učesnika ulazi u složeni ambijent, kao u stiliziranu realnost iz koje izlazi s novim iskustvom. Djelo sadrži narative različitih žanrovskih određenja. Unutar stola stvaraju se prostori prošlog vremena i zajedničkog iskustva.
UPUTSTVA:
Stolu uvijek pristupaju samo dva promatrača. Svaki bira svoju stranu stola i sijeda na prvo bočno mjesto. Drugi promatrač sjeda na mjesto naspram prvog. Oba promatrača će se kontinuirano i usklađeno ‘pomjerati’ od prvog do posljednjeg otvora na stolu. Na kraju biraju jedno od mjesta na čelu i začelju stola. Tu se završava trajanje percepcije rada i svaki od promatrača napušta izložbeni prostor sa svojim parcijalnim sagledavanjem izloženog rada. Može se pretpostaviti uvid u cjelinu rada od strane oba promatrača putem mogućih vidova njihove međusobne komunikacije, razmjenom stavova i utisaka.
Propisani način percepcije rada je sastavni dio izlagačkog procesa i podrazumijeva se da muzej produkciono omogući ovo dešavanje u periodu trajanja vernisaža tj. u periodu od nekoliko dana od otvaranja izložbe.