Slike kao tragovi bajke
Galerija Rigo
Otvorenje: 26.04.2019. u 20:00 sati
Doživljaj prirode gubi se u svakodnevnoj percepciji. Ako prihvatimo tu misao pokretača ranog ruskog formalizma Viktora Šklovskog, koju iznosi u članku Umjetnost kao postupak (1917.), onda ćemo se složiti s autoricom izložbe da je cilj umjetnosti dati osjet stvari kao viđenje, a ne kao prepoznavanje, kao i to da je umjetnički postupak – postupak začudnosti stvari koji povećava teškoću i dužinu percepcije.
Margerita Rakić, svojim diskretnim umjetničkim pogledom, želi opozvati već automatiziranu percepciju vlastite okoline. U takvim dijalozima promatranja i doživljaja, umjetnica nam se obraća kako bi prizvala, ovdje i sada, našu zaboravljenu ili samo potisnutu ljepotu – onu lišenu viškova kojima je zagušen svijet stvarnosti. Možda se u tom obraćanju krije potreba za povratkom prirodi na koju se zaboravlja, možda u tome obraćanju prepoznamo ponovno otkrivanje u sebi onoga koji stoji zadivljen pred, naoko, jednostavnim, a zapravo neobično rafiniranim oblicima prirode, koja je, naposljetku, svima nama podrijetlo. Umjetnica počinje od promatranja svoje okoline kao npr. kuće i vrta koje prikazuje u diptihu Moje okruženje. Biljke zadržavaju biološku građu, ali se njihovi nježni obrisi polako izdvajaju, čas se gube, a čas izranjaju na bojenoj površini slikarskog platna. I u ostalim slikama, kao i u crtežima, kod umjetnice možemo nazreti težnju da se, barem u trenucima dok ih promatra, slavi prisutnost prirode – njezine ljepote, snagu, nježnosti pa i krhkosti što obuhvaća intimu njezina i našega okruženja.
Stoga je Margerita Rakić nadahnuta i širim prostornim kontekstom, a to je svekolika slojevitost njezina zavičaja – Istre. Oronuli kameni zid, koji prikazuje u slici Sjećanje djeluje poput portala koji spaja realno i bajkovito; moguće je da se nalazimo pred scenografijom nekog minulog svijeta. No, istovremeno nam slikarica prenosi misao da nismo sami, da postoji neka gotovo nestvarna sila koja veže čovjeka s njegovom okolinom. Čovjek i priroda djeluju zajedno i međusobno, neupitno ostavljajući trag jedno na drugome, baš kao što nam svojim diskretnim umjetničkim pogledom poručuje Margerita Rakić, istovremeno propitujući samu sebe je li riječ o prirodi ili bajki, ili obrnimo, o bajki i prirodi.
– Katarina Rakić
Margerita Rakić, Moje okruženje, akril, platno, 2017.
Margerita Rakić (Pula, 1991.)
Nakon gimnazije upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Diplomirala je na odsjeku slikarstva te stječe naziv magistra primijenjenih umjetnosti (2015.). Tokom studija je sudjelovala na nekoliko studentskih projekta s područja kostimografije te ilustracije. Nakon studija odrađuje stručno osposobljavanje za učiteljicu likovne kulture u Osnovnoj školi “Stoja” u Puli. Sudjelovala je u nekoliko projekata kao kostimograf (Kreativni laboratorij suvremenog kazališta iz Rijeke – izrada kostima za dvije predstave edukacijske produkcije). Na festivalu “Arterija”, u organizaciji Muzeja – Museo Lapidarium, osmislila je i vodila radionice za djecu (2017., 2018.). Sudjelovala je na 35. slikarskoj koloniji “Riviera” u Poreču (2017.).
Bavi se pedagoškim radom, slikarstvom i kostimografijom. Živi i radi u Puli.
– – –
Naslovna fotografija: snimio V. Bugarin, vlasništvo Muzeja – Museo Lapidarium
Program je ostvaren sredstvima Grada Novigrada – Cittanova i Upravnog odjela za kulturu Istarske županije.
